Ne znam više ništa.
Eh, evo me. Na nekoj raskrsnici života, recimo. Jebeni smjer, mrzim to što ga moram izabrati. Mrzim.. Jebeni jezički smjer i jebene cure na njemu. Jebene glupače. I jebeni bosanski. I jebeni fakultet. I jebena matematika i informatika. I jebeno to što ne znam šta ću studirati. I jebeno to što ću vjerovatno studirati informatiku. I jebeno to što ne mogu na matematički nikako. I jebeni jezički.
I jebeno sve.
I roditelji mi kažu da će biti na mojoj strani a problem je što ni sama ne znam koja je moja strana. I babo mi kaže da je planirao da radim s njim, da znam informatiku. I voljela bih to, ali ne znam kako da odem na matematički. I nisam sigurna ni da želim na jezički, kad znam da neću upisati nešto takvo. A i nije da mi ide brilijantno, mislim barem bosanski. Joj Bože, ne znam šta da radim...
Još na jezičkom ne znam ni kakvo bih društvo imala. Mislim, idu cure iz mog razreda ali bi one vjerovatno bile sa svojim drugaricama, sa kojima se realno više druže nego sa mnom. I onda bih ja opet ostala na cjedilu. Sama... Razočarana. Nikad zadovoljna. Kajala bih se.
Ne znam jesam li spremna na to. Jesam li spremna na dvije godine muke? Gora mi je ova muka zbog raje, nego i zbog profesora. Joj, Bože. Ne znam više...
Mrzim ovo sve. Jebem ti smjerove i sve.
